Ako ste ikada posjetili Portugal, sigurno ste vidjeli šarene pločice koje ukrašavaju fasade, stanice podzemnih željeznica ili zidove ulica. Ovo je priča o njima!
Ulice u Lisabonu, pogotovo one u četvrtima Graça, Alfama, Bairro Alto, Chiado i Baixa jedne su od najživopisnijih koje sam ikada vidjela. Čovjek može tamo provesti sate i sate i nikada mu neće biti dosadno. Uvijek je sve prepuno najrazličitijih ljudi, a ono što je jednako zanimljivo kao i oni su kuće u uskim kamenom popločanim ulicama koje stalno zavijaju gore, dolje, lijevo i desno, tako da nikada ne znaš što će te dočekati iza ugla.
Kuće su većinom uske i visoke, s nekoliko katova i metalnim balkonima, koji su često ukrašeni cvijećem, šarenim vrpcama ili girlandama. Ipak, ono što je na zgradama stvarno posebno su pločice kojima su često oblijepljene.
Šarene pločice se u Lisabonu nalaze posvuda: na kućama, u podzemnim željeznicama, na zidovima ulica, u pekarama i uredima. Zbog njih svaka kuća u ulici ima nešto samo njezino: neku razlikovnu karakteristiku koja možda odaje ukus nekog davno preminulog vlasnika ili mladog para koji u njoj živi danas.
Iako su me te pločice od početka mojeg boravka u Lisabonu fascinirale, nikada ih nisam doživljavala kao ništa više osim običnog ukrasa, zanimljivu osobitost jednoga grada koja ne znači puno. Tek nakon što sam u svojem pohodu na lisabonske muzeje došla i do Nacionalnog muzeja pločica (Museu Nacional do Azulejo) shvatila sam da su one puno više od toga: one svojom formom, motivima i izričajem ukazuju na promjene u portugalskom društvu. One su povijest Portugala ispisana na keramici.
Nacionalni muzej pločica
Nacionalni muzej pločica smješten je u nekadašnjem samostanu i crkvi Madre de Deus (Majke Božje) u lisabonskoj četvrti Xabregas, na istoku grada blizu rijeke Tejo. U njemu se nalazi najveća zbirka keramičkog materijala na svijetu.
Izložbeni prostor u sobama nekadašnjeg samostana zauzima povijest proizvodnje pločica u Portugalu od 16. do 20. stoljeća. U muzeju možete uživati i u razgledavanju crkve Madre de Deus i velikog i malog klaustra samostana, koji i sami imaju svoje priče koje nisu u potpunosti povezane s povijesti pločica. Na kraju razgledavanja možete sjesti u muzejsku kantinu ili restoran te uživati u portugalskim specijalitetima ili kavi i posjetiti muzejsku suvenirnicu te u njoj kupiti replike izložaka.
Od samostana do muzeja
Samostan je na mjestu današnjeg muzeja osnovala portugalska kraljica Eleanora 1509. godine. Legenda kaže da je tu stajala malena palača s drvenim krovom dizajniranim u obliku užeta. Eleanora je iz toga zaključila da je ovo pravo mjesto za samostan koji će biti posvećen redovnicama Sv. Klare, čiji je simbol uže.
Bilo to istina ili ne, samostan se uistinu izgradio i ubrzo postao centar kulturnog i umjetničkog života. Tu su se čuvale skulpture i slike portugalskih i flamanskih autora, talijanska keramika, nakit te liturgijski predmeti i ukrasi. Samostan je bio blizu rijeke i imao brojne vrtove.
Takav se život svidio mnogim ženama pa se broj časnih sestara s vremenom povećavao. One se žale kralju Joaou III. na manjak prostora i na česte poplave zbog blizine rijeke. Joao nadograđuje samostan koji tada većinom dobiva današnji oblik te gradi novu crkvu Madre de Deus.
Veliki lisabonski potres 1755. godine uništio je veliki dio crkve te kralj Josip I. naređuje njezinu obnovu. Cijela crkva i samostan su uređeni u maniri baroka, s plavim pločicama na bijeloj podlozi, pozlaćenim drvom i polikromnim uljnim slikama.
Samostan je raspušten 1834., kada su u Portugalu zabranjeni crkveni redovi, te je u njegovom prostoru uređeno sklonište za siromašne. U ovom periodu tu počinju pristizati prve pločice koje su trebale poslužiti za uređenje prostora, ali su većinom završile u kutijama u kojima su čamile sve do 1957. godine.
Tada se započelo s preuređenjem prostora u čast petsto godina od smrti kraljice Eleanore. Samostan i crkva postaju nacionalni spomenici, spremljene pločice se počinju vaditi iz kutija i popisivati te zbirka postaje odjel Muzeja antičkih umjetnosti. Taj se odjel emancipirao 1981. godine i postao Nacionalni muzej pločica.
Muzej danas
Danas se muzej sastoji od nekoliko odjela. Za izloške koje ćete vidjeti na izložbi odgovoran je registarski odjel. Uz njega postoji i odjel za istraživanje i dokumentaciju koji prikuplja podatke o pločicama i keramici, zatim odjel za konzervaciju i restauraciju koji ima i programe treninga, laboratorij za kemiju i fiziku te odjel za edukaciju koji brine o predstavljanju muzeja javnosti i organizira radionice i volonterske programe.
Muzej ima i knjižnicu specijaliziranu za keramiku, pločice, konzervaciju i restauraciju te djela iz ukrasnih umjetnosti i ikonografije. Knjižnica sadrži oko 6000 svezaka.
Muzej se može pogledati i virtualno ili preko aplikacije MNAz – Museu do Azulejo. Dostupna je na engleskom i portugalskom te je prilagođena i gluhim osobama, a može biti i zgodan izvor informacija prilikom posjete muzeju ako želite uštediti na vodiču.
Cijeli je muzej prilagođen invalidima te ima audiološka i taktilna objašnjenja pored izložaka.
Crkva i samostan Madre de Deus
Sam ulaz u muzej s ceste ne izgleda impresivno jer se nalazi na mjestu nekadašnjeg bočnog ulaza u samostan. On vodi u predvorje s info pultom, suvenirnicom i restoranom, a kada prođete kroz njega, dolazite u veliki klaustar nekadašnjeg samostana.
Veliki klaustar je izgrađen za kralja Joaoa III. Formira veliki kvadratni trg s vrtom koji je okružen trjemovima, a u sredini je fontana. Sobe s izlošcima se nalaze unutar tih trjemova, tako da iz njih uvijek imate pogled na vrt. Tu je i kapela kraljice Eleanore u kojoj je pokopana.
Iz velikog klaustra vode stepenice do malog klaustra ili claustrima, čiji je donji kat jedan od najstarijih dijelova samostana. Okružuju ga prozračni renesansni lukovi iza kojih se nalaze pločice u plavim tonovima tako da je sveukupni dojam takav da se čovjek osjeća kao da je u nekom marokanskom riadu.
Ono što će ljudima koji vole kič biti najfascinantnije u ovome muzeju je crkva Madre de Deus. U predvorju crkve se danas nalazi niži kor (prostor za zbor) koji je nekoć služio kao mjesto za izlaganje pokojnika prilikom bdijenja. Iz njega vode stepenice u glavni brod crkve koja, netipično, ima kvadratni tlocrt, a prostor za svećenstvo je odvojen oltarnom pregradom. Iznad njega se nalazi balkon s kojega je kraljevska obitelj slušala misu, tako da se ne miješa s običnim pukom.
Iznad nižeg kora se nalazi i gornji kor, iz kojeg su redovnice pratile liturgiju. Poseban je po tome što na zidovima ima mehanizam koji je omogućavao rotiranje slika tako da na vidjelu bude prikaz sveca kojemu je posvećen tadašnji dan. Oko zidova se nalaze i pozlaćene kutije s relikvijama svetaca. Pored gornjeg kora je Kapela Sv. Antuna, s plavim pločicama na bijeloj podlozi koje podsjećaju na kineski porculan, a prikazuju život pustinjaka, dok slike iznad njih prikazuju život sveca.
Cijela je crkva s pokrajnjim prostorijama od poda do stropa prekrivena plavo-bijelim pločicama i slikama renesansnih i baroknih umjetnika u okvirima od rezbarenog drva s pozlatom. Svaki komadićak zidova također je pozlaćen, a podovi se sastoje od drva različitih boja koje je za tu prigodu dovezeno čak iz Brazila (kao uostalom i zlato). Čovjek ne može šetati crkvom a da ne ostane fasciniran bogatstvom i raskoši portugalskog dvora iz vremena kada je on vladao najvećim dijelom tada poznatih kolonija. Ova crkva kao da poziva sve koji u nju uđu na bezrezervno pokoravanje, kako Bogu, tako i kralju i državi, ostavljajući čovjeka sasvim malim pred njenim bogatstvom i grandioznosti.
Azulejos
Hispano-maurske pločice
I tako dolazimo napokon i do tih famoznih pločica. One se na portugalskom nazivaju azulejos, a ime im dolazi od arapske riječi al-zillīj ( الزليج), što znači „mali uglačani kamen“. To je povezano s činjenicom da su pločice u početku u arapskom svijetu trebale poslužiti kao jednostavnija i novčano isplativija verzija rimskih mozaika, u kojima su se slike stvarale od mnoštva malenih raznobojnih kamenčića.
Prve pločice koje su se pojavile u Europi su zaista i nalikovale rimskim mozaicima. Došle su u Španjolsku već u 8. stoljeću, s muslimanskim osvajačima. Brzo su se počele proizvoditi u Sevilli, Valenciji, Málagi i Toledu, a od 15. stoljeća i u drugim gradovima.
Te su se rane pločice pravile tako da su se pečeni komadi gline bojali različitim oksidima, nakon čega su se pekle drugi puta te time dobivale boju i efekt glazure. Zatim su se rezale posebnim kliještima i slagale tako da su tvorile geometrijske uzorke. Kada bi se čovjek malo odmakao, izgledale bi kao zvjezdano nebo ili imitacija tepiha. Ta se tehnika izrade naziva alicatado, a pločice su hispano-maurske.
Tehnika koja se počela koristiti tek u 14. st. naziva se corda seca. Na još mokru pločicu utiskuje se crtež. Urezi nastali od utiskivanja ispunjavaju se manganom i masnoćom koji sprječavaju miješanje boja. U 15. st. nastaje slična tehnika, aresta ili cuenca, gdje se u još mokroj glini utiskuje motiv uz pomoć drvenog ili metalnog kalupa, te rubovi koji nastaju odvajaju boje.
Sve te tehnike su se koristile isključivo u Španjolskoj. Pločice u Portugal dolaze između 1508. i 1509. godine, kada je kralj Manuel I. (koji je bio brat kraljice Eleanore koja je osnovala samostan gdje se nalazi muzej), došao u Sevillu i naručio deset tisuća pločica za svoju palaču u Sintri blizu Lisabona.
Te su pločice zanimljive jer je na njima prikazana armilarna sfera. To je astronomska naprava sastavljena od drvenih ili kovinskih prstenova koji predstavljaju nebeski ekvator i ekliptiku, a u središtu je Zemlja. Ta se naprava u 16. st. koristila za plovidbu i postala je simbol moći Manuela I., dokaz da je pokorio pola svijeta. Armilarna sfera je postala toliko popularna da se čak i danas nalazi ispod štita na portugalskoj zastavi.
Ove rane primjere pločica, kao i jednu pločicu iz palače u Sintri, možete vidjeti u prvoj prostoriji u prizemlju muzeja.
Majolika
U drugoj polovici 16. st. u Portugal pod utjecajem Italije dolazi majolika: luksuzna stolna keramika koja je svojevremeno bila popularna u cijeloj Europi. Tehnike izrade majolike su se u Portugalu brzo počele koristiti i na pločicama.
Pločice nastaju tako što se glina peče prvi puta, nakon čega se stavlja sloj bijele tekućine čija je baza metal koji daje glazirani sjaj. Nakon toga se na pločicu stavlja papir s urezima koji pomažu stvoriti osnovni crtež. To je potrebno jer glina odmah upija boje pa čovjek ne vidi što je nacrtao sve dok se pločica ne ispeče drugi puta.
Kako se u ovome razdoblju povukao islamski utjecaj s Pirenejskog poluotoka, majstori prvi puta smiju na pločicama prikazivati ljudske likove. Jedan od najuspješnijih takvih prikaza iz ovog razdoblja se također nalazi u prvoj prostoriji muzeja, a zove se La Virgen de la Vida. Sastoji se od skoro tisuću i petsto pločica koje su zajedno formirale prikaz pastira koji se klanjaju Isusu. Pored njih se nalaze Josip i Marija, a sa strane su Ivan Evanđelist i Luka. Slika se nekoć nalazila iza oltara crkve Sv. Andrije koja je srušena u Velikom lisabonskom potresu.
17. stoljeće
U 17. stoljeću se pločice počinju dijeliti na figurativne, one koje su prikazivale ljude ili životinje i pločice s uzorcima. Lisabon postaje najveći centar proizvodnje.
Figurativne pločice su naručivale crkve, za pokrivanje unutarnjih zidova slikama koje su pričale o scenama iz Biblije ili vjerskog života i plemići, koji su ih naručivali za svoje palače. Prikazi na potonjima su bili sušta suprotnost ovim sakralnim i prikazivale su svjetovnu stranu života: zabave, domjenke i dvorski život.
U prvoj polovici stoljeća počinju se prikazivati i prizori iz kolonija, a jedan takav primjer se može vidjeti u muzeju na drugom katu maloga klaustra. Lov na leoparda prikazuje autohtono pleme iz kolonija u, nećete vjerovati, lovu na leoparda.
Blizu te slike se nalazi još jedan zanimljivi prikaz: Kokošje vjenčanje. Prikazuje kokoš koja se vozi u kočiji na vjenčanje, a prati ju orkestar razigranih majmuna. Ovakvi se prikazi javljaju u 17. st., nakon portugalskog rata za nezavisnost, a majmuni prikazuju španjolske lojaliste. Ova je satira postala toliko popularna da se čak razvila u vlastiti stil pod nazivom Singerie (franc. majmunski trik).
18. stoljeće
Ovo je razdoblje vrhunac proizvodnje portugalskih pločica, a naziva se i ciklusom velikih majstora. Vrijeme je to baroka i rokokoa, a obilježava ga raskoš i teatralnost koja je u prvome redu rezultat portugalske eksploatacije kolonija.
Većina pločica iz razdoblja baroka ima plave prikaze na bijeloj pozadini, kojima se pokušava imitirati kineski porculan. Zbog toga često prevladava mišljenje kako izraz azulejo dolazi od naziva za plavu boju: „azul“.
Scene koje se prikazuju su svakojake: od banketa, gozbi i plesova do religioznog života i života svetaca. Zanimljiv su fenomen iz ovog stoljeća figuras de convite (figure koje pozivaju). Radi se o motivima na pločicama koje su se najčešće stavljale na ulaze ili stubišta palača, a prikazuju portret domaćina u naravnoj veličini koji želi posjetiteljima dobrodošlicu u svoj dom. Prepoznatljivi su po tome što im se tijelo nalazi ispred pravokutne pozadine, dok im glava iz nje iskače.
Pločice iz ovoga razdoblja možete vidjeti u prvoj prostoriji na drugome katu, a najfascinantniji su primjeri ipak oni koji se nalaze na zidovima crkve Madre de Deus.
Razdoblje rokokoa je raspoznatljivo po tome što se opet pojavljuju i druge boje osim plave. Motivi manje prikazuju ljude, a više vaze sa cvijećem i slično. Najviše izložaka iz rokokoa se u muzeju nalazi iznad malog klaustra.
19. i 20. stoljeće
Već nakon Velikog lisabonskog potresa 1755. godine, pločice počinju poprimati više pragmatičnu, a manje ukrasnu funkciju. Markiz od Pombala, koji je bio zadužen za obnovu grada nakon potresa, naručuje u tu svrhu veliki broj pločica. Počinju se javljati i prve tvornice za proizvodnju pločica, gdje se one po prvi puta proizvode strojno.
Opet prevladavaju geometrijski motivi, a pločice se počinju naveliko koristiti na pročeljima kuća i zgrada. Osim plemstva i svećenstva, prvi puta ih koriste i obični ljudi te one počinju odražavati osobni ukus naručitelja. Plemstvo počinje od njih zazirati jer ih povezuje s prostim pukom te pločice ubrzo prestaju biti toliko popularne.
Pločice iz 19. st. možete vidjeti u drugoj prostoriji prvoga kata muzeja, a još više primjeraka možete uočiti u šetnji Lisabonskim ulicama. Većina pločica na današnjim kućama potječe iz 19. i 20. stoljeća.
Dvadeseto je stoljeće doba obnove azulejosa, ponajprije zahvaljujući umjetnici Mariji Keil, koja je između 1959. i 1972. godine pločicama ukrasila devetnaest stanica lisabonske podzemne željeznice. Njezine su pločice posebne po tome što prvi puta postaju medij za osobno izražavanje umjetnika.
Njezin su primjer slijedili i brojni drugi, tako da slikanje na pločicama u drugoj polovici 20. stoljeća prestaje biti obrtništvo i postaje umjetnost, a taj se trend nastavlja i u 21. stoljeću.
Izloške iz 20. stoljeća možete vidjeti u trećoj sobi na prvome katu te na zidovima balkona koji okružuje veliki klaustar muzeja.
Lisabonska soba
Nacionalni muzej pločica najbolje je sačuvao za kraj. Na drugome katu nalazi se Lisabonska soba, koja u sebi čuva pravo blago: Veliku panoramu Lisabona.
Radi se o prikazu grada prije Velikog potresa 1755. godine koja se pripisuje španjolskom slikaru Gabrielu del Barci. Na 23 metra dugoj slici prikazano je 14 km obalne linije Lisabona, sa svim crkvama, palačama, tržnicama, brodogradilištem i zgradama običnog puka. Čak su prikazani i minijaturni ljudi: trgovci, obični pješaci, čovječuljci u vožnji kočijama ili u nekom drugom svojem svakodnevnom poslu.
Ova je slika posebna zbog toga što je Lisabon 1755. godine gotovo u potpunosti sravnjen sa zemljom. Potres jačine 8.5-9 po Richteru razrušio je grad i izazvao požare i tsunami. Grad je nakon toga ponovno izgrađen, ali imamo jako malo dokaza o tome kako je izgledao prije potresa, a ova je kolekcija pločica njegov najvjerniji slikovni prikaz.
Osim originalne Velike panorame Lisabona, u istoj prostoriji možete vidjeti i neke moderne prikaze koji su njome inspirirani, a posebno je lijep šareni panel koji prikazuje glavni lisabonski trg, Praça do Comércio i Baixu, dio grada koji je danas glavni za shopping.
Portugalske pločice, azulejos, puno su više od običnog ukrasa na kućama. Sve od vremena muslimanskih osvajanja pa do danas, one su svojom formom i motivima pratile i razvoj portugalskog društva: materijalni su odraz nematerijalnih događaja. One su prikaz razmjena ideja među kulturama, krenuvši od rimskog mozaika, preko islama, sve do talijanske renesanse, baroka i utjecaja iz portugalskih kolonija, da bi danas postale jedan poseban umjetnički medij, karakterističan za Portugal.
Korisne informacije
Kako doći?
Autobusnim linijama 718, 742, 794 dolazite točno ispred muzeja, a metroom ili vlakom do stanice Santa Apolónia, od koje do muzeja ima 20 minuta hoda. Ako dolazite autom, ispred muzeja postoji parkiralište, a još je jedno u Ulici Nelson de Barros, od koje do muzeja ima 5 minuta hoda.
Koliko ostati?
Ako ćete uzeti vodiča za muzej, posjet traje oko dva sata, a po Googleu ljudi tu obično provode jedan i pol sat. Ja sam osobno u muzeju provela oko jedan sat i ako stvarno želite sve vidjeti, preporučila bih da uzmete barem toliko vremena.
Cijene
Ulaznicu možete kupiti na ulazu u muzej i iznosi 5 €.
Ako imate više od 65 godina, studentsku iskaznicu ili ste obitelj s više od četiri člana, možete dobiti 50 % popusta.
Besplatno možete razgledati muzej nedjeljom i praznicima do 14:00 h ako živite u Portugalu, ako imate manje od 12 godina, nezaposleni ste, a živite u EU, imate invalidnost veću od 60%, znanstvenik ste, novinar ili turistički vodič (za ovo zadnje troje vam treba iskaznica i prethodni dogovor s muzejom).
Radno vrijeme
Od utorka do subote od 10:00 do 18:00 h, sa zadnjim ulaskom u 17:30 h. Ponedjeljkom i praznicima muzej je zatvoren.
